AI fotografijaPita s hrenovkama
Jednostavna pita od lisnatog tijesta s hrenovkama, krumpirom i mozzarellom.
Oznake se automatski određuju na temelju sastojaka i mogu biti netočne. Provjerite deklaraciju ako vam je to važno.
Sastojci
- 2 kom Lisnato tijesto bez kvasca
- 8 kom Hrenovke
- 4 kom Krumpir
- 1 kom Mozzarella narezana na kockice
- 1 prstohvat Prezle po ukusu
- 1 žlica Maslinovo ulje po ukusu
- 1 kom Žumanjak
Koraci
Složiti prvi list lisnatog tijesta u kalup za pečenje i izbosti dno vilicom.
Posuti dno šakom prezli.
Rasporediti preko toga narezani krumpir, narezane hrenovke i mozzarellu narezanu na kockice.
Poprskati malom količinom maslinovog ulja.
Prekriti drugim listom lisnatog tijesta, zalijepiti rubove i premazati žumanjkom.
Peći na temperaturi od 180 stupnjeva.
40 min
Ovo je slana pita za lijenu nedjelju — dva lista gotovog lisnatog tijesta oko nadjeva od krumpira, hrenovki i mozzarelle. Nema tu filozofije, ali ima jedno pravilo koje odlučuje hoće li pita biti pita ili kaša: krumpir mora biti narezan tanko i presječen na ploške, ne na kocke, jer se u pećnici peče isključivo toplinom koja prolazi kroz tijesto, a to tijesto se puše i raste brzo. Ako krumpir ostane predebel, tijesto će već pozlatjeti i biti gotovo, a krumpir unutra ostat će sirov i tvrd — čupat ćete ga iz pite kao kamenčiće.
Gotovost ne mjerite minutama nego bojom i zvukom: gornji list mora biti riđe zlatan, ne blijed, i kad kucnete noktom po njemu, čuje se suho, šuplje "tap" — znak da se para unutra razvila i podigla slojeve. Ako je površina još blijeda i mekana na dodir, krumpir sigurno nije gotov, pa makar sat na satu govorio drugo. 180 stupnjeva je ovdje temperatura na kojoj maslac u tijestu ravnomjerno isparava stvarajući slojeve, a da ne izgori prije nego što se krumpir u sredini skuha — previsoka vatra dala bi vam tamnu koricu i sirovo srce.
Mit koji ovdje treba srušiti: neki će reći da krumpir treba prije toga skuhati da bude sigurno mekan. Ne, jer time gubite razlog zašto je ovo pita, a ne pita s pireom — sirov krumpir u tankim pločama pusti točno onoliko škroba i vlage koliko treba da zaljepi nadjev, a kuhani bi sve pretvorio u kašu koja curi kroz tijesto čim ga prerežete.
Lisnato tijesto bez kvasca ovdje nije ukras nego jedini izvor strukture — ono je ta krhka arhitektura slojeva maslaca i brašna koja se u pećnici razdvaja parom. Birajte ga po tome je li ravno i hladno kad ga otvarate; ako se u vrećici već raspalo ili je gnjecavo, slojevi su se slijepili i neće se dignuti kako treba. Zamjene nema u pravom smislu — možete uzeti domaće lisnato ako ga pravite, ali kriterij je isti: mora sadržavati dovoljno masnoće da se slojevi razdvoje, inače dobivate tvrdu koru umjesto pite.
Krumpir je ovdje nosilac teksture i vlage u nadjevu, a ne glavni junak — zato ga režite tanko, gotovo kao za gratin, da se stigne skuhati u istom vremenu kad tijesto porumeni. Bilo koji krumpir koji drži oblik pri rezanju odgovara; ne tražite posebnu sortu, tražite poštenu, tvrdu krumpiricu bez klica.
Hrenovke donose sol, mast i brzinu — one su već gotove, pa im jedini posao je zagrijati se i pustiti malo masnoće u nadjev koja će krumpir "pomazati" iznutra. Ovdje je zamjena stvarno slobodna: bilo koja kobasica koja se može tanko rezati i koja ne pušta previše vode poslužit će jednako dobro, jer njihova uloga je okus i mast, ne struktura.
Mozzarella na kockice radi nešto što krumpir i hrenovka ne mogu — veže nadjev dok se topi, pa kad pitu prerežete, slojevi se drže zajedno umjesto da se raspadnu. Kriterij zamjene: sir koji se pri sobnoj do pećničkoj temperaturi rastopi, a ne samo omekša — tvrdi, suhi sirevi to neće napraviti i nadjev će ostati rastresit.
Prezle na dnu nisu dekoracija nego brana protiv jedne stvarne mane — vlažnog dna. Krumpir i hrenovke puštaju sok dok se peku, a taj sok bi inače namočio donji list tijesta i pretvorio ga u gnjecavu, nepečenu masu točno tamo gdje tijesto dodiruje kalup. Prezle upiju tu vlagu prije nego što stigne do tijesta. Ako nemate prezle, poslužit će i mrvice suhog kruha ili čak malo krušnih krušica samljevenih grubo — kriterij je da upijaju vlagu, ne da budu baš prezle iz vrećice.
Žumanjak na kraju nije ukras za sjaj radi sjaja — on je znak koji vam pomaže čitati pećnicu. Premazana površina brže i ujednačenije prima boju, pa kad ta koža postane riđa, znate da je unutra prošlo dovoljno topline da se i krumpir skuhao. Bez žumanjka pita bi i dalje bila jestiva, samo bi vam oko teže reklo kad je gotova — pa biste morali više vjerovati satu, a sat, kako smo rekli, laže.
Pet minuta pripreme zvuči kao obećanje za lijenu nedjelju, i jest, ali strpljenje treba kod pečenja, ne kod slaganja — ne otvarajte pećnicu da "provjerite" prije nego što prođe barem ono donje vrijeme, jer svaki put kad otvorite vrata, ispuštate paru koja diže tijesto, i ono što je trebalo biti hrskavo postaje tvrdo i spljošteno.